Osnovna škola Sidonije Rubido-Erdödy Gornja Rijeka

ZANIMLJIVOSTI I LEGENDE VEZANE UZ DVORAC

Sjeverna kula ima osobito povijesno značenje jer se priča da je upravo u njoj Sidonija Erdödy-Rubido otpjevala po prvi puta hrvatsku himnu Lijepa naša domovina.

Dvorac je u vrijeme Drugoga svjetskog rata služio kao logor za Židove od kojih su mnogi u dvorcu umrli od tifusa. Sredinom 1942. godine, iz logora Stara Gradiška i Uštice kod Jasenovca prebačeno je oko 400 dječaka u dvorac u Gornju Rijeku. Bili su to dječaci od 7 do 14 godina s područja Kozare u Bosni. Doveli su ih u dvorac da ih preodgoje, no mnogi su umrli od gladi i zaraznih bolesti. Oko stotinu dječaka prebačeno je u Jastrebarsko gdje su zbrinuti i ostali su živi, dok je oko dvjestotinjak njih umrlo i pokopani su u perivoju oko dvorca.

DVORAC SIDONIJE RUBIDO ERDÖDY

Početkom 20. stoljeća plemićko dobro Gornja Rijeka sačinjavali su: dvorac i dvorište s gospodarskim zgradama, dva perivoja, kuća kod dvorca, kuće br. 9, 10 i 11, kuću i mlin u Brdovini, šumu i ribnjak u Vranči, šumu, vinograd i sjenokošu u Nepomucenu, oranice, sjenokoše i pašnjake u Pofukima te šumu Brezje u Kiš-Martonu. Dvorac u Gornjoj Rijeci izgradio je, na mjestu stare kurije, između 1650. i 1663. Vladislav Orehoczy mlađi. U sjeveroistočnoj kuli nalazila se do 1946. godine kapela Sv. Ivana Nepomuka koju je dala urediti Amalija grofica Harbuval-Chamaré. Odobrenjem zagrebačkog biskupa Aleksandra Alagovića (1760.-1837.) dvorska kapela u Gornjoj Rijeci postala je 1830. godine javna. Kapela je dobila orgulje i sakristiju 1866., a zvono je donešeno iz župne crkve 1928. godine. Rokoko oltar-tabernakul s dva anđela i s kipom Sv. Ivana Nepomuka nalazi se od 1946. godine u župnoj crkvi u Gornjoj Rijeci. Od brojnih vlasnika i stanovnika plemićkog dvorca u Gornjoj Rijeci najslavnije i najpoznatije ime bila je Sidonija pl. Rubido rođ. grofica Erdödy.

Od vremena nastanka do danas dvorac je prošao kroz četiri velike graditeljske faze i niz manjih arhitektonskih zahvata. Najprije je jednokatna pravokutna stara kurija dograđena i pretvorena u katni trokrilni “castellum” (kaštel) sa četiri ugaone kule. Prema opisu iz 1731. godine, dvorac je imao osam soba na katu i tri u prizemlju, dva spremišta i dvije kuhinje. Oko dvorca su bile različite zgrade (staje, sjenici i spremišta), a istočno i južno od dvorca nalazio se voćnjak. Kasnijih su godina dvorac i perivoj adaptirali i renovirali vlasnici koji su kroz njega prošli. Tako je obnova s kraja 18. stoljeća, kada je vlasnik Gornje Rijeke bio Ivan Chamaré, dala dvorcu tipična barokna obilježja, a za vladavine primadone Sidonije, krajem 19. stoljeća, vanjsko (glavno) pročelje istočnog krila dobiva historicističke znakove (nazupčani krovni završetak) te se izvode manji arhitektonski zahvati (bojanje pročelja okerastom bojom).

Današnji tlocrt dvorca ima oblik slova U sa hodnikom prema dvorištu i sobama prema vanjskim pročeljima. Dvokrako stubište na spoju južnog i istočnog krila te vretenasto u sjevernom krilu, služili su vertikalnoj komunikaciji u dvorcu. Stubište na spoju sjevernog i istočnog krila je novije. Sve su prizemne prostorije svođene bačvastim svodovima sa susvodnicama, a hodnik s križnim svodovima. Na katu su svođeni: glavna dvorana sa zrcalnim svodom i dvije male prostorije na kraju hodnika sjevernog krila.

Glavna dvorana i dvije kule tri su prepoznatljiva prostora dvorca. Budući da je cijeli dvorac devastiran, malo je izvornog interijera ostalo u njemu. Dio namještaja iz dvorca nalazi se u jednoj kući u Gornjoj Rijeci kamo ga je preselio posljednji vlasnik Antun Turk.

Perivoj

Prostorno-pejzažna koncepcija dvorca i njegova neposrednog okoliša odaje barokne naznake (duge aleje i putevi) koje se i danas čitaju u prostoru, a osobito su nazočne na katastarskoj karti iz 1860. godine. Osobito se ističu tri aleje: jedna okomita na istočno pročelje dvorca (glavni prilaz dvorcu) i dvije usporedne s glavnim pročeljem od kojih je jedna nastavak regionalne ceste i vodi do ulaza u dvorac, a druga vodi prema središtu sela i župnoj crkvi.

Ispred glavnog (istočnog) pročelja dvorca nalazio se cvjetnjak površine oko 800 m2, a južno od dvorca prostirao se mali perivoj veličine oko jednog hektara. Južno od perivoja bio je vrt. U već spomenutom opisu iz 1731. godine ne govori se o perivoju već se spominju povrtnjak sa čardakom (paviljon) i voćnjak istočno od povrtnjaka. Povrtnjak je u 19. stoljeću preoblikovan u uresni vrt romantičarsko-historicističkih obilježja pa mu pristaje naziv perivoj. Na jugu je završavao s povrtnjakom, a na sjevernom rubu perivoj je završavao s južnim pročeljem dvorca i s jednom zgradom križnog tlocrta (možda zimski vrt – oranžerija). Istočni i zapadni rub perivoja bio je zasađen drvećem. Slika je to perivoja iz sredine 19. stoljeća, koja je i danas prepoznatljiva u prostoru, ali krajnje osiromašena.

Zapušten i uništen okoliš dvorca (perivoj, vrt, voćnjak, aleje) obnovljen je 1956. godine, ali bez poštivanja povijesnih vrijednosti i vrtno-perivojne tradicije. Uređen je park na livadi sjeverno od prilazne aleje dvorcu gdje do tada on nije postojao. Od starih stabala ostalo je samo nekoliko smreka, a sve drugo je novoposađeno drveće i grmlje. U perivoju ispred glavnog pročelja dvorca izvedeno je 1970. godine maleno jezero i postavljen je spomenik kipara E. Bohutinskog kao sjećanje na dječji logor u Drugom svjetskom ratu.

Danas u dvorcu od inventara nije ništa sačuvano. Inventar iz toga vremena rokoko oltar-tabernakul nalazi se od 1946.g. u župnoj crkvi u G. Rijeci. Kapela je uništena 1946.g. Tokom 19.st. uređuje se okolni park u brižno uređen perivoj, od kojeg je ostala samo kratka aleja pred pročeljem.

Dvorac je 2007. godine prodan tvrtki Split Ship Management Ltd.