U Osnovnoj školi „Braća Radić” u Koprivnici 21. ožujka održana je Večer poezije kako bi se obilježio Svjetski dan poezije. Tom su prigodom dodijeljene i nagrade najboljim radovima pristiglim na natječaj „Srce mi se smije”. Naziv natječaja inspiriran je naslovom knjige pjesama sada već bivše učenice škole Une Bebek koja je bila i jedna od članica prosudbene komisije. Večer su obilježili prekrasni stihovi koji su nas dirnuli, ali i nasmijali. Poeziju je popratilo i nekoliko glazbenih točaka. Među nagrađenim učenicima na natječaju bile su i dvije učenice naše škole koje su također pročitale pred publikom svoje pjesme. U kategoriji trećih i četvrtih razreda nagrađena je Tara Valjak, učenica PŠ Kolarec, za pjesmu Sretna obitelj. Njezina mentorica je učiteljica Dušanka Kos. U kategoriji petih i šestih razreda nagrađena je Petra Zidarić iz 5. a razreda za pjesmu Moje djetinjstvo. Njezina mentorica je učiteljica Andreja Fijok-Malčić. Ponosni smo na naše učenice koje su na ovoj prekrasnoj svečanosti posvećenoj poeziji lijepo predstavile sebe, ali i cijelu našu školu. Želimo im još puno uspjeha u pisanju.
Učiteljica Andreja Fijok-Malčić
Sretna obitelj
Ja sam sretna kad dobijem pet iz Hrvatskog jezika.
Mama je sretna kad se ne svađam
i ne tučem s mlađom sestrom Emom.
Moj tata je sretan kad nisam na mobitelu cijeli dan.
Brat mi je sretan kad mu ne dosađujem
i zapitkujem
svakih pet minuta o nečemu.
Starija sestra Tea je sretna kad je ne zezam.
Moja baka Dragica je sretna kad ne treba ići hraniti ovce,
može bezbrižno gledati televizijske serije,
odmarati se i spavati do mile volje.
Djed Zdravko je sretan
kad nešto gleda na mobitelu
i ne radi ništa.
Moja cijela obitelj je sretna kad smo svi zdravi
i možemo svi živjeti u miru i sreći.
Tara Valjak, 4. r. PŠ Kolarec
Moje djetinjstvo
Tamo gdje je sunce sjalo,
gdje je srce veselo skakalo,
tamo su dani bili tako lijepi,
bez brige, tuge, bez suza, sjete.
Trčale bose po travi mekoj,
imale osmijeh od uha do uha,
stalno šetale od sela do sela,
usput brale trešnje s grana.
Igrale se stalno i neobičnih stvari,
šetale po šumi same i piknik mali imale.
Zimi se sanjkale i po ledu stalno padale,
a ljeti smišljale plesne koreografije i učiteljice se igrale.
Uspomene lijepe koje se nikad ne zaborave,
pogotovo kad su nas koze i psi naganjali do škole.
Kad su maškare bile pa smo se u školi prejele slatkiša,
a kad smo kući došle više nismo mogle jesti ništa.
Djetinjstvo drago, u srcu te nosim,
sve te pjesme, radosti, glasove i igre.
Gdje god krenem, kamo god pođem,
zauvijek ću čuvati naša najbolja mjesta.
Petra Zidarić, 5. a
