Inače, Zajednicu Cenacolo  osnovala je časna sestra Elvira u Italiji 1983. g. jer je vidjela da mnogi mladi idu krivim putem i žive u svijetu laži, ovisnosti i ostalih problema iz kojih nisu vidjeli izlaz. Htjela im je pomoći da se kroz jednostavan život prožet molitvom, svetom misom i radom osnaže i osposobe da započnu jedan ljepši i smisleniji život. Upravo o tome svjedočile su naše tri gošće: Bojana iz Zadra, Jelena i Ekaterina iz Bugarske.

            Bojana se na početku zahvalila učenicima 7b razreda na izvedenom igrokazu pod nazivom „Nešto moramo učiniti“ sa temom ulaska mladih u svijet ovisnosti. Rekla nam je da je i kod nje sve počelo kao u igrokazu: tražila je pažnju, družila se sa starijima od sebe i htjela je biti „cool“. Njen tata je puno radio, a ona je sa majkom bila kod kuće, no nije bilo previše komunikacije. Bijeg od stvarnosti i problema bio je zatvaranje u sobu, glazba, filmovi i sl. Drogu počinje uzimati sa 13 godina, a sa 18 godina odlazi od kuće te isprobava trenirati razne sportove, no nigdje se ne pronalazi. U Zajednicu je ušla sa 33 godine i u njoj je 20 mjeseci. Tu je našla pravo prijateljstvo i shvatila važnost istine i oprosta. Našim je učenicima na kraju poručila da trebaju imati povjerenja u roditelje i starije jer je to jako važno, posebno kad upadneš u probleme!

            Jelena je u Cenacolu gotovo dva mjeseca. Nije tu zbog ovisnosti, nego je došla iz znatiželje da vidi kako se tamo živi. Odlučila je postati redovnica, a nakon završenog fakulteta odlazi na godinu dana u Afriku, gdje se brine za 16-ero djece u sirotištu. Ona je sama primijetila da se nakon sakramenta krizme udaljila od Crkve, ali se s vremenom polako vraćala, uviđajući kolika je važnost molitve i svete mise. Oduševljena je načinom života u Zajednici u kojoj se zapravo živi prema geslu benediktinaca: „Moli i radi“. Jelenina poruka učenicima na kraju jest da je ključ svega u ovome: prihvatiti sebe i moliti! Mi joj želimo sreću i Božji blagoslov na njenom putu redovništva za koji se odlučila!

             Ekaterina dolazi iz Bugarske i ima 27 godina, a u Zajednicu je ušla sa 17 godina. Dijete je rastavljenih roditelja. Tata je imao problema s alkoholom i tako je odrastala s bakom. Potajno se šminkala, kod kuće bi obukla jednu odjeću, a u ruksaku je imala drugu… Na neki je način živjela dvostrukim životom  i tako su njeni problemi postajali sve veći. Nakon ulaska u Zajednicu pronašla je vjeru i Isusa koji je svaki dan s nama.

 Željela je ići u misije u Afriku i tamo je već tri godine. U afričkoj državi Liberiji članovi Zajednice uredili su kuću u kojoj trenutno živi sa 20-ero djece u dobi od 2 god. do 14 god. Tamo se susreće sa raznim poteškoćama jer  mnogo djece boluje od AIDS-a, tuberkuloze ili imaju mentalne poteškoće. Žive u kućama od blata i imaju puno lošije uvjete života i odrastanja od naše djece.

 Njeno nam je svjedočanstvo bilo vrlo zanimljivo jer je govorila o načinu života u dalekoj Africi. Inače,  za sada jedino u Aziji nema kuće, a na svim ostalim kontinentima Zajednica je proširila svoje djelovanje (Mexico, Peru, Amerika itd.) Na kraju nam je objasnila što je za nju ljubav:“Ljubav je kad svaki dan odlučiš voljeti, a ne očekuješ da svi tebe vole!“

            Uglavnom, nakon ispričanih životnih priča, svo troje složili su se u jednom: ono dragocjeno što su otkrili u Zajednici Cenacolo su prijateljstvo, zajedništvo i molitva. Tu nema ni televizora, ni računala, ni mobitela;  i bez tih svih stvari i uređaja ljudi su sretni i s osmijehom na licu. Važno je prijateljstvo osoba koje su ti bliske i kažu ti istinu u lice, bez potrebe da se govori nekome iza leđa.

            Na pitanje učenika ukratko su opisali da žive od svog rada, te da imaju vrt i uzgajaju životinje. Njihov dan izgleda otprilike ovako: u 6.00 molitva krunice – doručak – različiti poslovi odn. rad – ručak – slobodno vrijeme za molitvu, čitanje, razgovor i druženje  - rad – molitva krunice – večera – zajedničko druženje i odlazak na počinak.

            Susret smo završili zajedničkom molitvom i pozivom da nas opet posjete. Od srca im zahvaljujemo na posjeti, te na iskrenosti i hrabrosti da s nama podijele svoja životna iskustva! Njihov dolazak na Gornju Rijeku dogovorila je vjeroučiteljica Kristina Kožić, koja je ujedno i autor ovog osvrta na susret s njima.